Ivona

U razdoblju od 2014. do 2018. živjela sam u skvotu u Mediki – uredila sam poveliku sobu u trošnom potkrovlju iznad tadašnje žonglerske dvorane, sadašnje pizzerije. Sa ŽEN smo 2013. ušle u prostor u dvorištu Medike koji je danas zavidno uređeni glazbeni studio, a tada je bio samo rupa s tri betonska zida, krovom koji prokišnjava, jednom utičnicom i tankim drvenim vratima. U tom smo razdoblju intenzivno svirale, išle na turneje te ugošćavale bendove, performere/performerice i umjetnike/umjetnice za programe koje smo radile u prostorima Medike (ŽivŽarŽur). Iako je skvot tada imao uređen guest room, često se događalo da je isti pun, pa su bendovi noćili u mojoj tadašnjoj sobi. Neki su se vraćali, neki su bili samo jednom. A gore nisu spavali samo bendovi. Bilo je tu putnika namjernika, poput jednog poljskog para koji smo skupile u osam navečer na benzinskoj na Dugopolju i koji je prespavao kod mene jer smo stigli u Zagreb tek oko jedan ujutro. Njih dvoje došli su na ŽEN-ov koncert kada smo sljedeće godine svirale u Poljskoj (ili u Olszytn ili u Novy Targ, nisam sigurna, ali znam da su vozili dva sata da bi nas čuli i vidjeli). Spavao je tu i jedan Koreanac kojeg sam zapamtila samo kao „Koreanac koji je hodao” – jer je čovjek odlučio proći Europu pješice. Spavala su tu i trojica dječaka (najstariji je imao 18 godina) iz Palestine prije nego što su se otisnula dalje u Europu. Poznati i nepoznati, namjerni i nenamjerni gosti, mnogi su mi od njih ostavili lijepe poruke sa svojim kontaktima. Kopajući po papirima uspjela sam ih pronaći tek nekoliko (sjećam se da je plutena ploča na zidu bila puna razglednica i papirića s adresama). Po odlasku iz Medike spremala sam te papiriće i htjela im svima napisati jedan mail u stilu: „Ne poznajete se, mene se možda sjećate, a možda i ne… ali u jednom razdoblju svojeg života svi ste bili na jednoj adresi, vaše putanje presjekle su se na fiksnim koordinatama, na kojima smo dijelili prostor, hranu, priče i snove. Pa ako želite, javite gdje ste sada i kojim ste putevima prošli otada…”. Vjerojatno ću to i napraviti s ovih nekoliko adresa koje sam uspjela sačuvati. Iako je zaborav već izrezao mnoge ljude koji su prošli tim prostorom – njihova lica, imena, priče – ono što je ostalo je taj osjećaj ljubavi za ljude (dragocjen, jer nas je teško voljeti), kao nagovještaj mogućnosti zajedništva i nesebičnog dijeljenja.