Nika Rukavina

Koristimo toliko mnoštvo riječi da bismo se definirali. Ali što ako nas te riječi samo stavljaju u ladice, označavaju te ograničavaju. Nijedna od tih riječi nije mi. A što više pokušavamo pobjeći, to više ladica izmišljamo, to veće zidove gradimo. Nijedna od tih riječi nam ne daje slobodu za kojom tragamo. Imam toliko lica, čak ni ja nisam sigurna koliko, no nijedno od njih nije ja, a opet sva su ja. Rekli su mi toliko puta da sam čudna; ponekad me to previše brinulo, a ponekad nedovoljno. Označili su me prema potrebama drugih. Ne mogu vam ni reći koliko puta su me upitali jesam li dječak ili djevojčica ili koliko puta sam čula rečenicu da šta će meni muškarac. Iako, nikada im nisam rekla ni da mi treba žena. To je oblik potrebe; a potreba me plaši. Potreba nas čini ranjivima, potreba da se uklopimo, da budemo prepoznati, voljeni, prihvaćeni. A ako izgubim potrebu, možda postanem slobodna, ali možda ujedno postanem i tupa.